Allurium

Martina Bando

S velikim uzbuđenjem možemo najaviti naš prvi fantasy roman Allurium, autorice Martine Bando. Zanimljiva je to priča koja nas vodi u nepredvidljivu budućnost u kojoj vrijede neka nova pravila. No neke stvari uvijek su iste; odrastanje, učenje, prve simpatije, zafrkancije, prijateljstva i savezi…

Bruno je srednjoškolac koji ima nešto drukčije interese od svojih vršnjaka. Zanima ga povijest te u proučavanju prošlosti želi otkriti na koji način je ona oblikovala njegovu sadašnjost. Bruno nije zadovoljan što živi u provinciji, mjestu gdje je Bog rekao laku noć te želi otkriti svijet izvan poznatih granica. Nedostaje mu podrška prijatelja koje više zanimaju nogomet, cure i izlasci. No, čini se da bi mu neočekivani dolazak stranca u njegovo selo mogao pomoći u tome.

Ova maštovita priča puna je zanimljivih likova i neobičnih pustolovina živopisno opisanih s puno humora i razumijevanja za ljudske mane. Iako su središnji likovi srednjoškolci, ovaj roman će s užitkom čitati i oni puno stariji. To je priča koja ne poznaje godine i u čijim likovima se svi možemo pronaći.

Uskoro u prodaji
  • Info o knjizi
  • Pročitaj ulomak

Pino se sav zajapurio pokušavajući Bruni objasniti kako je srednja škola bitan korak na putu njihovog odrastanja. Mjesto na kojem će odlučivati o svojoj profesionalnoj budućnosti, ali i mjesto na kojem se stvaraju socijalni kontakti i emocionalne veze koje će trajati možda cijeli život. A ako i ne, trajno će ih oblikovati kao osobe. Poanta cijelog tog izlaganja bila je, barem je Bruno tako shvatio, da se slični druže sa sličnima i da su prijateljstva sklopljena u srednjoj školi logičnija i stabilnija od onih stvorenih u djetinjstvu. Pino je valjda htio reći da bi se Bruno trebao družiti s njim jer teško da će se probiti u društvo onih popularnih, u koji su Marku, što zbog njegovog bratića, što zbog njegovih dobrih sportskih rezultata, a što zbog imidža opuštenog, zabavnog i neustrašivog tipa, vrata bila širom otvorena. Iako je Bruno još početkom školske godine naivno mislio da se polaskom u srednju školu ništa neće promijeniti i nekako je s rezervom primao Pinine teorije, ubrzo je uvidio da ima nešto u tome i počeo se navikavati na njegovo društvo. Pino i nije bio tako loš kako bi se nekom sa strane možda činilo. Uistinu, znao je ponekad biti naporan sa svim tim svojim teorijama i filozofiranjima, pametovanju o svemu i svačemu, sposobnosti da svaku i najjednostavniju stvar višestruko zakomplicira, kao i upadanje u razne čudne i bizarne komunikacijske nesporazume, posebno sa suprotnim spolom. Ali, bio je simpatičan i sposoban satima slušati o temama koje su Brunu fascinirale, kao što je bio Veliki rat i razdoblje prije njega, poznato kao era Neopolisa. Ponekad bi Pino razvio i neku svoju teoriju o životu u tom razdoblju i svoj toj njima tako dalekoj i nerazumljivoj tehnologiji, pa su obojica pokušavala u Djedičinim starim knjigama naći opovrgavanje ili potvrdu tih teorija. Ponekad su se među svim tim knjigama osjećali kao kakvi arheolozi ili neumorni lovci na blago. Njihova otkrića bila su malobrojna i većinom nevažna pa su polako odustajali od svih tih silnih potraga. U njihovoj okolini počele su se događati neke druge stvari koje su im barem privremeno zaokupile pažnju. Bila su to druženja s djevojkama. Iako ga je često izbacivala iz svog društva, ponekad čak i rugajući mu se, Melisa, kao i njene prijateljice Jasmina, Ljubica i Višnja bile su Bruni prava riznica informacija o tome što djevojke vole ili mrze, o čemu obično pričaju i kakvi dečki im se sviđaju. Dečko koji je uvijek mamio njihove uzdahe bio je maturant Lukas, sin upravitelja Centra, znači sin najveće glavešine u mjestu, koji je pri tome bio omiljen učenik svih profesora, izvrstan sportaš, predano angažiran na mnogobrojnim dobrotvornim projektima i još pri tome lijep i zgodan. Dobro građen, svijetlo smeđe kose i nebesko plavih očiju. Jednostavno, svi su htjeli biti u njegovom društvu. Bruno i Pino su se lukavo priključili radu na njegovim silnim projektima, no to ih je dovelo samo do toga da ih Lukas pristojno pozdravi kada se sretnu na ulici. Marko je bez puno truda upao u njegovo društvo jer je njegov bratić Jasen, igrom slučaja bio najbolji Lukasov prijatelj. Sve to samo je produbilo tenzije između Brune i Marka te je Bruno svakim danom sve više osjećao kako on i Marko više nikad neće biti bliski prijatelji. To što ni Marko nije imao previše uspjeha s djevojkama, bila je samo mala, ali zabavna satisfakcija. U Pinovoj glavi neprestano su se kuhali raznorazni planovi. Poboljšati društveni status bio je njegov primarni cilj. Bruno mu je prepustio brigu o tome, a on se još jednom usredotočio na proučavanje povijesti. Kako su ga sva prethodna istraživanja uvijek dovodila do slijepe ulice, Bruno je odlučio promijeniti taktiku i ovog puta krenuti ne od općeg prema pojedinačnom, nego obrnuto. To je značilo krenuti od sadašnjeg trenutka i sadašnjeg mjesta – njegovog rodnog sela pa krenuti u prošlost. O svijetu van poznatih granica nitko nije želio pričati, ali o uzbudljivoj povijesti svog i okolnih sela razvezali bi se jezici. Svi su znali barem jednu smiješnu anegdotu, zabranjenu ljubavnu priču ili kakvu hrabru avanturu. Rasplele su se svakojake legende o nastanku sela i njegovim osnivačima, postojala je čak i knjiga o tome. No, kad je Bruno krenuo u provjeru činjenica, shvatio je da te uzbudljive priče s razlogom nazivaju legendama i da u njima nema puno povijesne istine. Društvu je očito bilo potrebno da stvori likove hrabrih i vizionarskih osnivača kako bi budući naraštaji imali svoje uzore i izvor zajedničkog ponosa. Ili je pozadina svega imala malo mračnije motive? Bruno to nije mogao saznati, ali intuicija ga je vodila u tom smjeru. Je li se pričama o idiličnoj viziji života u malom selu mudrih osnivača željela začiniti ne tako uzbudljiva istina ili prikriti nešto puno zamršenije, puno opasnije, puno kompleksnije? Može li ideja da živimo na najljepšem i najboljem mjestu na svijetu, s kojom nas odgajaju od malih nogu, biti samo mit? Krije li ova idilična slika bezbrižnog života i dobrosusjedskih odnosa, mračnu tajnu?